Crohnova bolest je upalna bolest probavnog sustava koja pogađa djecu i odrasle. Uzrok Crohnove bolesti nije poznat, ali se sumnja na doprinos nasljednih svojstava. Simptomi Crohnove bolesti su obično rane u ustima, proljev, bol u trbuhu, gubitak tjelesne mase te vrućica. Pacijenti mogu imati i simptome izvan probavnog sustava: kožni osip, bolove u zglobovima, crvenilo očiju te rjeđe probleme s jetrom. Bolest se dijagnosticira temeljem simptoma i testova. Iako je Crohnova bolest dugotrajna, kronična, liječenjem se može držati pod kontrolom te postići duga razdoblja bez simptoma (remisije). Mnogi pacijenti s Crohnovom bolešću vode kvalitetan i ispunjen život bez obzira na simptome. Liječenje se prilagođuje svakom pacijentu ponaosob te ovisi o pogođenom dijelu probavnog sustava, tipu simptoma te aktivnosti bolesti. Brojna istraživanja se provode kako bi se rasvijetlio uzrok bolesti te pronašli novi oblici liječenja. Osoba oboljela od Crohnove bolesti treba imati aktivnu ulogu u medicinskim odlukama, naučiti što više o svojoj bolesti, pridržavati se liječnikovih savjeta te odmah obavijestiti liječnika kad dođe do promjene stanja.

Povijest

Crohnova bolest postala je poznata kad su je američki liječnici Crohn, Ginsberg i Oppenheimer opisali u časopisu Journal of American Medical Association (JAMA) 1932. godine. To, međutim, nije bio prvi opis bolesti. Izvješća o simptomima koje uzrokuje ova bolest postoje još od 850. godine prije Krista te se kroz povijest ponavljaju. I u medicinskoj literaturi je bolest ranije opisana; 1913. je T. Kennedy Daziel u British Medical Journal objavio izvješće o liječenju ćđ pacijenata s tipičnim simptomima.

Između 1920-ih i 1930-ih sve veći broj mladih odraslih osoba javljao se liječnicima sa simptomima koji su naličili upali crvuljka: grčevitim bolovima, vrućicom, proljevima, gubitkom tjelesne mase. 1923. godine su Berg, Ginsberg i Oppenheimer, kirurzi u Mt. Sinai Hospital u New Yorku, imali dvanaest pacijenata s ovakvim simptomima te su prikazali njihove slučajeve s tvrdnjom kako to nije posljedica nijedne dotada poznate bolesti. Burril Crohn je 1930. pokazao slične rezultate kod dva pacijenta koja je liječio. Crohn se povezao s kirurzima te su zajedno objavili rezultate 1932. U vrijem kad su Crohn, Ginsberg i Oppenheimer objavili svoje rezultate bolest je nazivana "terminalni ileitis". Kako riječ "terminalni" ima negativne konotacije te bolest nije ograničena isključivo na tanko crijevo, s vremenom se uvriježio naziv Crohnova bolest.

JAMA članak objavljen je u doba kad je javnost bila mnogo prijemčivija za nova otkrića i njihov članak je prezentiran širokoj medicinskoj publici. Stoga je rad koji su objavili Crohn i suradnici dobio mnogo priznanja i publiciteta, za razliku od Dazielovog iz 1913.

Stoga, kao što je slučaj s mnogim drugim medicinskim otkrićima, Crohnova je bolest nazvana tim imenom stjecajem okolnosti: Crohn je bio prvi autor članka koji je objavljen u "pravo vrijeme" te zadobio mnogo publiciteta. U vrijeme kad su Crohn i suradnici opisali bolest smatralo se kako su ova bolest i ulcerozni kolitis dvije različite bolesti. U novije vrijeme je prepoznato kako se ova dva stanja mogu "preklapati" te se zna koristiti naziv "neodređeni kolitis".

Nazivlje

Latinski naziv: Morbus Crohn

Engleski naziv: Crohn's disease

Uzrok

Točan razlog zašto nastaje Crohnova bolest nije poznat. Poznato je kako se bolest češće javlja u određenim obiteljima, što ukazuje na genetsku ulogu. Istraživanja pokazuju kako je genetika bolesti složena te je s velikim uzbuđenjem dočekana vijest o genu NOD2/CARD15, identificiranom na kromosomu 16, čija je mutacija povezana s većim rizikom od Crohnove bolesti. Ipak, mutacija ovog gena se nalazi kod svega trećine oboljelih. Još najmanje sedam podložnih gena se trenutno istražuje. Proučavanjem gentike bolesti dovest će do boljeg razumijevanja njena nastanka i uloge okolišnih čimbenika te olakšati terapijske napore. Iako su brojna istraživanja pokušala otkriti okolišne čimbenike te infekcije koji bi je mogli uzrokovati, nijedan od potencijalnih uzroka nije potvrđen. Trenutno se vjeruje kako neka vrsta okidača kod genetski podložne osobe dovodi do promjene u imunološkom sustavu tijela te nastanka upale u probavnom sustavu. Bakterije te tvari iz hrane koje se nalaze u probavnom sustavu vjerojatno imaju ulogu u nastanku bolesti. Upala oštećuje crijeva te dovodi do pojave simptoma.

Znakovi i simptomi

Kliničke manifestacije Crohnove bolesti su mnogo raznolikije nego kod ulceroznog kolitisa zbog zahvaćanja cijele stjenke crijeva te različitog zahvaćanja crijeva. Pacijenti mogu imati simptome mnogo godina prije postavljanja dijagnoze. Zbog nespecifičnih simptoma često se sumnja na sindrom iritabilnog crijeva.

Ileitis i kolitis (upala tankog i debelog crijeva) uzrokuje proljev, bol u trbuhu, gubitak tjelesne mase, vrućicu. Proljev može imati više uzroka: pretjerano izlučivanje tekućine, poremećaj upijanja tekućine iz crijeva, poremećaj upijanja žučnih soli iz crijeva, povećan gubitak masnoća (steatoreja) zbog upale i gubitka žučnih soli. Bakterijsko umnožavanje u suženjima tankog crijeva, fistule između tankog i debelog crijeva te opsežno zahvaćanje gornjeg dijela tankog crijeva (jejunum) također dovodi do steatoreje. Može biti teško razlučiti ileitis od kolitisa, osim ako je bolest ograničena na lijevi dio debelog crijeva. Tada pacijenti mogu imati veća krvarenja koja imitiraju ulcerozni kolitis. Nalazi koji ukazuju na upalu tankog crijeva su suženja u njemu te pipanje mase u desnom donjem kvadrantu trbuha.

Bol u trbuhu grčevitog tipa, najčešći je simptom bolesti, bez obzira koji dio crijeva zahvaća. Budući upalni proces zahvaća cijelu debljinu zida crijeva, nastaju vezivna suženja koja dovode do čestih epizoda začepljenja crijeva (opstrukcija). Ponekad pacijent kod kojeg je bolešću zahvaćen donji dio tankog crijeva nema simptoma bolesti sve dok suženje crijeva ne uzrokuje zatvor (konstipaciju) i rane znakove začepljenja crijeva s boli u trbuhu.

Krvarenje - laboratorijskim pretragama se kod ove bolesti često nalaze mikroskopski tragovi krvi u stolici, ali vidljiva (makroskopska) krv je rijetka, mnogo rjeđa nego kod ulceroznog kolitisa. To je jedan od razloga zašto se dijagnoza postavlja relativno kasno u tijeku bolesti. Kod osoba s produženim proljevom bez vidljive krvi u stolici, ali s problemima od strane kože, očiju ili zglobova, osobito ako postoji upalna bolest crijeva u obitelji, treba posumjati na ovu dijagnozu.

Perforacije i fistule - perforacija je stvaranja otvora (pukotina) u zidu crijeva; fistule su neprirodne komunikacije (spojevi) između organa koji su inače odvojeni. Upala zahvaća cijelu debljinu zida crijeva. U sklopu obnavljanja uništenih stanica stvara se vezivno tkivo koje je manje elastično, uzrokuje sile trakcije koje mogu stvoriti otvore u crijevu. Crijevni sadržaj izlazi u trbušnu šupljinu, uzrokuje upalu. Ova komplikacija je potencijalno smrtonosna. Može imati akutnu prezentaciju zbog lokalizirane upale potrbušnice sa simptomima vrućice, boli u trbuhu, osjetljivosti trbuha na dodir, a često se može opipati masa u trbuhu. Proširena upala potrbušnice (difuzni peritonitis) je rijetka, ali moguća. Stvaranje otvora u zidu crijeva često ne uzrokuje alarmantne simptome te dovodi do stvaranja fistula. Simptomi fistule oise o mjestu na kojem je nastala. Fistule između dva dijela tankog crijeva (enteroenterične fistule) ne moraju uzrokovati simptome ili se pipaju kao masa u trbuhu. Fistule između tankog crijeva i mokraćnog mjehura (enterovezikalne fistule) dovode do čestih upala mokraćnih organa s različitim mikroorganizmima te mjehurima zraka u mokraći (pneumaturija). Fistule sa stražnjim dijelom trbušne šupljine (retroperitoneum) uzrokuju stvaranje nakupina gnoja i/ili začepljenje mokraćovoda s hidronefrozom zbog pritiska na njih. Fistule s kožom (enterokutane) uzrokuju očite kozmetičke probleme jer se crijevni sadrčaj cijedi kroz njih na površinu tijela.

Perianalna bolest - bolest može zahvatiti područje oko otvora debelog crijeva te može dominirati u kliničkoj slici. Simptomi i znakovi su: bol, iscjedak, fisure (napukline), nakupine gnoja, fistule.

Druga mjesta probavnog sustava također mogu biti zahvaćena.

Pacijenti kod kojih je zahvaćena usna šupljina imaju aftozne rane ili druga oštećenja te bol usta i zubnog mesa. Ako je zahvaćen jednjak simptomi mogu biti bolno i/ili otežano gutanje (odinofagija, disfagija). Oko pet posto bolesnika će imati kliničku sliku čira na želucu sa simptomima gornjeg probavnog sustava te ponekad začepljenjem (opstrukcijom) izlaza iz želuca.

Sustavni simptomi - gubitak tjelesne mase i vrućica su glavni opći simptomi. Mršavljenje je obično povezano s izbjegavanjem hrane jer se pacijenti znaju osjećati bolje ako ne jedu. Vrućica može biti uzrokovana upalnim procesom ili rezultat perforacije crijeva i naknadne infekcije.

Tipičan uzorak Crohnove bolesti

Crohnova bolest obično teče kroz pogoršanja i smirenja (egzacerbacije i remisije). Deset do dvadeset posto pacijenata će ući u remisiju nakon prve pojave simptoma bolesti. Kod drugih pacijenata bolest je varijabilna te može imati povremene duge periode (tjedni, mjeseci) s blažim simptomima (blagi proljev, grčevi) ili, rježe, teške i onesposobljavauće simptome (jaka trbušna bol, obilni proljevi, začepljenje crijeva). Liječenje pomaže usmjeravanju bolesti u remisiju te produžuje njeno trajanje.

Većinom Crohnova bolest pogađa završni dio tankog crijeva (terminalni ileum - zbog čega se bolest često naziva terminalni ileitis) i debelo crijevo te uzrokuje njihovu upalu.

Upala crijeva može dovesti do nastanka abnormalnih prolaza i komunikacija (fistule), stvaranja otvora u stjenkama crijeva (perforacije), uzrokovati suženje probavnog sustava (strikture) te njegovo začepljenje. Crohnova bolest može zahvatiti područje oko otvora debelog crijeva (perianalno područje) gdje također uzrokuje fiztule, čireve, gnojne nakupine te napukline (fisure).

Može li bolest zahvatiti druge dijelove tijela

Crohnova bolest može uzrokovati upalu izvan probavnog sustava 9ekstraintestinalna bolest). Mogući simptomi su crvenilo i oticanje kože, bol očiju, problemi s vidom, kašljanje, zvižduci pri disanju te otežano disanje. Upala kože nastaje kod manje od petnaest posto pacijenata. Obično se povlači kad se počnu liječiti probavni simptomi, ali ponekad su potrebni kortikosteroidi.

Upala oka javlja se kod pet posto bolesnika. Obično se povlači tijekom liječenja osnovne bolesti, ali je potrebno pozorno praćenje kako bi se spriječile komplikacije, primjerice glaukom. Upala pluća i dišnih puteva nastaje rijetko, ali je moguća.

Kad je potreban kirurški zahvat?

Konzervativnim liječenjem mogu se kontrolirati simptomi te odgoditi potreba za operacijom. Kirurški zahvat je "zadnja linija obrane" jer neće izliječiti bolest, iako kod nekih pacijenata najbrže popravlja zdravlje. Oko 80% pacijenata će u nekom trenutku tijekom bolesti trebati operaciju, obično zbog ozbiljnih zdravstvenih problema. Kirurgija se koristi za zaustavljanje krvarenja, zatvaranje fistula te zaobilaženje zažepljenja,a ponekad jednostavno za uklanjanje zahvaćenog dijela crijeva.

Što očekivati nakon operacije

Važno je imati realna očekivanja od kirurškog zahvata. Zahvat može poboljšati bolesnikovo zdravstveno stanje te čak spasiti život. Operacija, međutim, neće izliječiti bolest te je vrlo vjerojatno kako će se simptomi bolesti opet pojaviti. 85-90% pacijenata nema simptoma tijekom jedne godine nakon zahvata,a čak i do 20% ih nema simptoma kroz petnaest godina. Ako je bolest ograničena na debelo crijevo te se ono odstrani, svega desetina pacijenata će razviti simptome tijekom slijedećih deset godina. Odmah započeta dugotrajna terapija lijekovima nakon operacije smanjuje rizik od ponovne pojave bolesti.

Ponekad je tijekom operacije potrebno napraviti otvor na trbušnom zidu kroz koji će se prazniti crijevni sadržaj (stoma). Nakon prilagodbe sa stomom se obično može voditi potpun život.

Rizici za rani kirurški zahvat

Rani kirurški zahvat se definira kao veliki kirurški zahvat u svrhu liječenja Crohnove bolesti koji se poduzima unutar tri godine nakon postavljanja dijagnoze. Proučavanjem slučajeva pacijenata koji su podvrgnuti takvom ranom kirurškom zahvatu uočeno je ponavljanje određenih čimbenika rizika. Rizični čimbenici koji su značajno povezanis s rizikom od ranog kirurškog zahvata su: pušenje cigareta, bolest tankog crijeva bez zahvaćanja debelog crijeva, mučnina i povraćanje ili trbušna bol u vrijeme dijagnoze, broj neutrofilnih leukocita te liječenje steroidima u prvih šest mjeseci.

Kako se bolest liječi kad se opet javi nakon remisije ili kirurškog zahvata?

Rekurentna Crohnova bolest liječi se po istim principima kao i njene početne epizode. U nekim slučajevima je potrebno koristiti jače lijekove ili uvesti novu grupu lijekova.

Crohnova bolest kod djece i adolescenata

Petina oboljelih razvije bolest prije osamnaeste godine. Ukoliko se bolest ne liječi, polovina zahvaćene djece će imati nizak rast ili odgođen razvoj. Agresivna nutricionistička terapija može omogućiti uredan rast i razvoj. Terapija može uključivati prehrambene nadomjeske, visoko-kaloričnu dijetu te ponekad infuzije.

Budući steroidi mogu usporiti rast te dovesti do osteoporoze, upotrebljavaju se kod djece jedino u krajnjoj nuždi. Visina, težina i mineralna gustoća kostiju trebaju se pomno nadzirati kod djece koja se liječe kortikosteroidima.

Djeca mogu imati značajne psihosocijalne probleme ako stanje utječe na svakodnevno funkcioniranje te onemogućuje druženje s vršnjacima. Ukoliko dijete izgleda povučeno, tužno, nezainteresirano za aktivnosti ili ima teškoća u školi, preporučljivo je to naglsiti liječniku te se posavjetovati s psihologom ili dječjim psihijatrom.

Novi oblici liječenja

Veliki broj istraživanja bavi se Crohnovom bolešću. Većina novih lijekova pomaže stišavanju upale. Mnogi lijekovi prolaze kroz klinička istraživanja. Ukoliko je bolesnik zainteresiran za sudjelovanje u istraživanju novih lijekova treba razgovarati sa specijalistom koji ga vodi.

Mogu li oboljeli od Crohnove bolesti imati djecu?

Muškarci i žene oboljeli od Crohnove bolesti mogu imati djecu. S liječnikom je prethodno preporučljivo razgovarati o sigurnosti lijekova u trudnoći. Djeca roditelja s Crohnovom bolesti imaju tri do dvadeset puta veću vjerojatnost nego opća populacija za razvijanje iste bolesti. Međutim, trenutno ne postoji način za predviđanje individualnog rizika za dijete.

Preuzeto sa www.hucuk.hr